Arhiv tekstova

U organizaciji Šokačke grane i Zavičajne udruge Gibarčana u Osijeku je sredinom tjedna predstavljena nova knjiga: »Gibarac – 15 godina poslije«, prvijenac Živana Vidakovića iz Gibarca, koji danas s obitelji živi u Osijeku. Knjiga na tristotinjak stranica B/5 formata donosi pregršt sjećanja na Gibarac, najljepše selo na svijetu, ali i pregršt fotografija koje svjedoče o različitim razdobljima življenja u Gibarcu, ali i o mnoštvu događanja, od rođenja do školovanja, radova u poljoprivredi, jer to je bilo zanimanje većine mještana, do svatova, nogometa, zabave, pa i smrti, koja je sastavni dio života, i naravno, do vjerskih blagdana i običaja, jer Crkva je u Srijemu bila i ostala čuvarom hrvatskoga identiteta i opstojnosti.

Lektura je povjerena Tanji Pokupić, Srijemici čija je mama iz Rume, za računalni slog odgovara Igor Šandor iz Šida, a za di-zajn Đurica Martinović-Janković iz Gibarca, koji je »sukrivac« i za nakladu ove knjige u broju od 500 primjeraka, koja je tiskana u njegovoj tiskari – »Panline« u Gibarcu.

EMOCIJE STAVLJENE NA PAPIR: Pred mnoštvom članova Šokačke grane i Gibarčana iz Osijeka i okolice, o knjizi su govorili – Vera Erl, predsjednica Šokačke grane, Slavko Žebić, predsjednik Zavičajne udruge Gibarčana, te sam autor, a brojnim je posjetiteljima podijeljen prvijenac Živana Vidakovića.

»Ja nisam vičan pisanju«, skrom-no je izjavio Žika iz Gibarca, koji je ipak rođen u Srijemskoj Mitrovici, »ali sam osjećao potrebu svoja sjećanja, svoje emocije, staviti na papir, da ostane nešto zapisano i zabilježeno, jednostavno da služi kao svjedočanstvo o jednom vremenu, o jednom selu i jednom vrijednom narodu koji to selo nastanjuje stoljećima, a onda ga pred naletom jednoumlja mora napustiti i danas je rasut diljem Lijepe naše i diljem svijeta. Još kao dijete, sjećam se riječi starog kazandžije, dida Adama Antinog, koji je znao reći da onaj koji ne zna što je jesenska zora u Gibarcu i koji ne pamti jesensku rosu na čokotima gibaračkih vinograda, taj i ne zna što je raj na zemlji. Čudno su tada zvučale te riječi, no danas, kada sam prevalio pedesetu, kada nas više nije u Gibarcu i u Srijemu, te mi riječi stalno zvone u uhu. Zato je ova knjiga namijenjena svim Gibarčanima i onima koji to za sebe vole reći, onima koji su se bar jedanput napili žive gibaračke vode i bijelog gibaračkog vina, osobito mladeži, pa čak i nasljednicima, koji će se tek roditi i jednoga će se dana zapitati tko smo i što smo i odakle dolaze naši stari i naši preci, kakve su imali običaje, kulturu i tradiciju  i što ćemo mi to baštiniti?«

DARAK GIBARČANIMA: Listajući ovaj uradak Živana Vidakovića, koji još miriše na tiskarsku boju, čitatelj se ne može oteti dojmu kako je dobro da je ugledao svjetlost dana kao lijep darak Gibarčanima u novoj 2008. godini, koji će vjerojatno biti uručen na skorom tradicijskom zimskom susretu Gibarčana, kojega evo već 12. put organiziraju u Osijeku u povodu Svetoga Vinka, zaštitnika vinara i vinogradara, kojega su Gibarčani štovali u rodnome Gibarcu, pa i dan-danas rasuti diljem Hrvatske i diljem svijeta. Pomnije gledajući, mogao bi se podijeliti na desetak poglavlja, od kojih je prvo, a kako sam autor kaže, i najvažnije, ono o popisu gibaračkih obitelji u Gibarcu prije progonstva, a nastavlja se popisom tih obitelji prema mjestima preseljenja. Slijede poglavlja o gibaračkom nogometu, o Dinamu, jer Gibarčani su listom bili dinamovci, o lovačkom društvu, obrazovanju, kulturi, obrtništvu, običajima u raznim prigodama i vjerskim blagdanima od Uskrsa do Božića, a tu su i gibarački bećarci pjevani u raznim prigodama, a posebice u gibaračkim svatovima. Na nekih desetak stranica Žika donosi i rječnik manje poznatih starogibaračkih riječi i izraza, naslovljeno kao »Šokački u nekoliko lekcija«.

O Gibarcu su pisali mnogi, najčešće vlč. Emerik Gašić, Ilija Okrugić-Srijemac, Iso Velikanović, pa vlč. Antun Dević, vlč. Antun Jarm, vlč. Mirko Novak, dr. Rudolf Horvat, dr. Stjepan Sršan, dr. Zlata Živaković-Kerže, Stjepan Pavičić, nekolicina srpskih autora, Sima Tomović, mr. Radovan Đurčić, Radomir Prica, Đorđe Stojšić, Bora Bogdanović, pa i moja malenkost, no, ovo je prvi uradak Gibarčana o Gibarcu te ga toplo preporučam svim Gibarčanima ma gdje bili, ali i svim prognanim Srijemcima, jer svi smo mi doživjeli istu ili sličnu sudbinu. Samo Gibarčana danas ima diljem Hrvatske u 66 gradova i sela, od Tovarnika do Poreča i od Darde do Splita, a zamislite gdje sve ima žitelja velikih srijemskih sela kakva su Kukujevci, Hrtkovci, Golubinci, Slankamen ili Beška.

 

Slavko  Žebić